Trazim topli dom
22.02.2007., četvrtak
Sretna vijest!!!
|
Pa..sretna vijest je ta da smo uspjeli udomiti gluhu dalmatinericu..i to cak u Njemacku.. Neka se i njoj nasmjesila sretna zvjezda, zasluzila je. Sada ima i novo ime, zove se Püppi ( Lutkica). Kada je je nova vlasnica primila, poslala je sms. Evo sta kaze: SMS von um 09.05.49 Primila sam ju! Tako je draga. Uopce nije prestrasena, radoznala i mazna je. Ali smrdi. Sad cekamo na let kuci. SMS um 09.17.57 Vec je sada volim. Mala je i mrsava. Ali ovo mrsavo cemo vec promijeniti. Totalno sam sretna. Evo i par slikica iz novoga doma.    Ovdje sa svojim novim prijateljem - jednim smede tockastim dalmatincem....dobro su se razumjeli vec pri prvom susretu. Ovo je dokaz da mane nisu prepreka za ljubav, pa zato jos jednom apeliram da se udome Dina i njena kci Bela. Mali podsjetnik na njih... Ovo su mama Dina i njena kci Bela. Život za njih nije bio lak pa je tako Dina ostala bez jedne šape a Bela bez oka. Zbog njihovih mana, boje se da ih nitko nece voljeti.  Dina je starija dama (oko 10 godina) koja voli mir. Iako izgleda kao njemacka ovcarka, ponosno istice da nije cistokrvni ovcar. Godine života na ulici ucinile su je snalažljivom i prilagodljivom ali sada kada je ušla u odredene godine ipak potajno žudi za mirnim toplim kutkom koji ce zvati dom.  Bela je mlada teenagerica (15 mjeseci) koja svoju za prekrasnu bijelu boju zahvaljuje (nepoznatom) ocu. Sramežljiva je i ne želi nam otkriti pod kakvim je groznim uvjetima izgubila jedno oko. Povuceno živi uz svoju mamu jer se boji izrugivanja. Uz sve nevolje nije se prestala nadati jer joj mama stalno ponavlja da ponekad divne stvari dolaze u nesavršenom obliku.  I oni zasluzuju novo ime, toplu kosaru i ljubav zar ne? |
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #
21.02.2007., srijeda
Dajemo ih u dobre ruke...
|
Ovo su stenci koji cekaju nekoga da ih zavoli..a kako i nebi kada su toliko slatki... Nadam se da cemo im naci dobre vlasnike. Vise informacija o njima mozete dobiti na zlatnaluna.blog ili broj telefona 091/5971-458 (Tomislav)  Ukratko... - štenci su oštenjeni 08.01.2007. - 4 cure i 2 dečka su na raspolaganju (1 cura i 1 dečko su udomljeni) - mama: Sibirski Husky (čisokrvna, bez papira) - tata: Nepoznat (mama zna ali neće priznati, pa ako vidite gospodina obavijestite ga da ima 8 alimentacija za plaćati) Malci su pre premedeni pa molim vas pomozite da poklonimo slatke bebice u dobre ruke. |
- 16:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #
06.02.2007., utorak
Priča jedne sasvim obične ulične mace
|
Rođena sam jedne vedre proljetne večeri u podrumu jedne stambene zgrade. Uz još 3 braće ja sam se rodila posljednja i najslabija. Možda me zbog toga majka najviše mazila, prala i tetošila. Sjećam se topline njezina tijela, hrapava jezika i slatkog mlijeka koje smo hlapljivo gutali jer je ono značilo život. Danima se samo nakratko odvajala od nas , kako bi nešto brzo pojela i onda se vraćala i primala nas u svoj topli zagrljaj. Nakon 2 tjedna s mukom smo počeli otvrati oči, radoznalo promatrali «naš podrumski svijet» koji nas je okruživao. Majka je sve češće i duže izbivala, dok se jedne večeri nije vratila. Bila je prelijepa crne sjajne dlake zelenih očiju koje su svijetlile kao dragulji u mraku. Prošao je još jedan dan, sve smo više osjećali glad a nje još nije bilo. Vratila se kasno noću, umorna i mokra , jedva se kretala od slabosti a u mraku je zasvijetlio samo jedno oko. Tamo gdje je nekad bilo drugo zjapila je ogromna krvava rana. Više nije izlazila. Danima je apatično ležala i kao da je nije bilo briga šta se sa nama događa. A onda jedne noći njezino se tijelo ukočilo. Više nas nije grijala, mlijeko je preušilo a nije niti odgovarala na naša dozivanja. Onako maleni, nismo mogli shvatiti šta se desilo, dok nas strašna glad nije natjerala da napustimo sigurno gnijezdo i na slabašnim nogama oteturamo van. Vani je bilo bučno, cika , galama brujanje. Dok su moja braća hrabro krenula u avanturu zvanu život ja sam se užasno bojala i oklijevajući stajala na vratima podruma.Najsnažniji braco zaletio se na veliki crni asfalt , čuo se tup udraac, slabašni mijauk , pucketanje kostiju. Krv je šiknula na sve strane a na asfaltu je ostala samo mala krvava mrlja. Drugo dvoje ustuknulo je , ali ne dovoljno brzo. Odnekuda se stvorila grupa malih dvonožnih stvorenja. Galamili su i počeli ganjati preostalu braću. Zamahivali su štapom, udarali ih bjesomučno po glavi i tijelu, sve dok jedan nije beživotno ostao ležati u blatu. Drugi je pokušao pobjeći, no jedno ga je stvorenje zgrabilo za glavu i bacilo u drvo. Tresla sam se od straha i boli, ostala sam potpuno sama i bespomoćna , moja su braća Mrtva ležala u blatu. Bila sam gladna i izmučena , bolesna od straha i samoće. Pobjegla sam natrag u podrum ni sama ne znajući šta ću i umora tvrdo zaspala. Svanulo je sunce. Glad i nagon za preživljavanjem natjerao me da napustim utočište I krenem u nepoznato.Sada sam naučila od čega treba bježati. Bježala sam danima ..... Čim bih čula zvuk motora , sklanjala se od buke i galame koju su proizvodila dvonožna Stvorenja i pod okriljem noći tražila hranu po otvorenim kontejnerima za smeće. Prolazili su dani. Zaokupljena traženjem hrane , zaboravila sam na oprez. Oštra bol u nozi podsjetila me da stojim na cesti. Automobil je prošao, udario me i više nisam mogla pokrenuti zadnje noge. Dovukla sam se u bolovima do ruba ceste i tamo ostala ležati čekajući da bol prestane i da mi se vrati snaga. Odjednom buka koja se približavala. Mala stvornje dugačke dlake na glavi dolazila su prema meni. Osjetila sam bol i našla se na rukama jednog od njih. Stvorenje me nekamo nosilo usprkos mojim pokušajima da pobjegnem. Malecka me unijela u kuću i stavila u kartonsku kutiju, na mekan ručnik. Ista takva dvonožna stvorenja, samo puno veća nisu baš bila oduševljena mojim prisustvom. Dobila sam mlijeko a mala ruka milovala je nježno moje krzno. Dani su prolazili a ja sam se polako oporavljala i mogla stati na sve četiri noge. Svakodnevno sam ustajala, odlazila u dvorište obaviti nuždu i kad bih se umorila odlazila natrag u kutiju. Moj strah prema dvonošcima iz dana u dan je slabio. Počela sam se osjećati sigurnijom iako sam se od velikih neprimjetno sklanjala . A onda jednoga dana zajedno sa kutijom izbačena sam u dvorište. «Mački je mjesto vani» reklo je veliko dvonožno stvorenje. Danju sam lješkarila na suncu i nekako se snalazila, no noći su mi bile pravi pakao. Navršila sam već 6 mjeseci i dečki su me naprosto proganjali. Jedne noći ščepao me stari jednooki mačak i dok sam se uopće snašla , klonula sam i osjetila veliku nemoć. Jedva sam se uvukla u kutiju i prespavala cijeli idući dan. Dani su prolazili a ja sam svakim danom sve više osjećala slabost i težinu u trbuhu. Nisam znala šta se samnom događa, a nakon izvjesnog vremena kada sam vidjela svoj lik u staklu izloga u susjedstvu uplašila sam se sebe same. Bila sam jako debela. Onda , jedne noći strašni bolovi a iz mene su počela izlaziti mala nejaka stvorenja. Nisam znala šta da radim, uhvatila me panika a onda neko čudno blaženstvo i ljubav prema nejakim stvorenjima kojih sam nabrojila tri. Instiktivno, u meni se probudila majka. Počela sam ih čistiti i prati a oni su odmah prionuli sisati mlijeko koje je počelo navirati iz mojih grudi. Postala sam mama maca iako to nisam očekivala. No moji ukućani nisu željeli mene, a kamoli moje mačiće. U početku su me puštali na miru, djevojčica je mazila moje malene i mene , donosila mi hranu i vodu i brinula da ležaj u kutiji bude udoban.No jednog dana Veliki muškarac poklopio je kutiju, ubacio je u bunker automobila i znala sam da nas negdje odvozi. Auto je stao, bunker se otvorio, kutija u kojoj smo se nalazili ja i moji mačići ostavljena je u travi u dvorištu neke napuštene, ruševne kuće. Pored kutije plastična zdjelica s vodom i kroketima. «Snaći ćete se vi. Netko će vas već pokupiti.» bilo je jedino što je rekao na rastanku, ušao u atuomibil i odvezao se. Obuzela me neka tuga i osjećaj nemoći. Hrana i voda mogli su dotrajati u najboljem slučaju dva dana a onda::? Šta će biti sa mojim malenima kada ne budem više imala snage hraniti ih i brinuti o njima? Nisam mislila na sebe. Mučilo me kako ću spasiti svoju djecu. Hrana i voda trajele su samo dva dana a onda sam slijedećih dva tjedna , tijekom kojih sam pročešljala svu okolicu u potrazi za hranom i vodom , gladovala i žeđala, dok nisam shvatila da mi se smrt velikim korakom približava. Dok su moji maleni bezbrižno isisavali i posljednje kapi mlijeka, moj je mijauk postajao sve tiši i hrapaviji. Bio je to plač očajnika, nada da će netko čuti i pomoći. Jednog jutra, dok je sunce sramežljivo izranjalo iz mora, u daljini sam čula šuštanje trave I neko komešanje. Glasovi su bili sve bliže , a pričale su dvije mlade žene dok su se približavale našem skloništu. «Gle, cijela obitelj, i to ostavljena na milost i nemilost. Jadnici, ne mogu ovdje preživjeti!» bile su to riječi koje su zapečatile moju sudbinu ,a meni se vratila nada i osjetila sam silnu sreću. Žene su prišle i pokupile nas zajedno sa kutijom. Pomislila sam «I smrt je bolja od ove agonije, gore ne može biti» pogledala ih zahvalno bez imalo volje da bježim . Odnijele su nas u veliku toplu i svjetlu sobu, namjestile košaru za nas i donijele čak 4 zdjelice pune razne hrane , vode i mlijeka.Njihove ruke bile su nježne i pune samilosti dok su milovale moje mršavo tijelo i igrale se mojim malenima. Bila sam im neizmjerno Zahvalna i htjela im to pokazati umiljavajući im se oko nogu. «Maca mora veterinaru , a malene ćemo nastojati udomiti» rekla je jedna , pogladila me po glavi i ostavila nas u miru da se konačno u sigurnosti sobe opustimo i odmorimo. Dani su nam prolazili kao u najljepšoj priči. Ojačala sam igrala se s malenima , uživala u dobroj hrani i čistoj i udobnoj košari a svaka zraka sunca u meni je dozivala želju za životom. Kada su moja djeca navršila 2 mjeseca, počeli su dolaziti udomitelji. Gledala sam kako moja djeca jedno po jedno odlaze u novi dom i vidjevši kako ih sa ljubavi i pažnjom uzimaju na ruke , znala sam da će njihov život biti daleko ljepši od mojega. Kada je i zadnje mače udomljeno, ostala sam sama , pomalo uplašena , sa zebnjom u srcu šta će biti samnom. Odraslu macu, makar i mladu teško da će netko prihvatiti. Tada su me odveli na operaciju. Ne znam što je veterinar samnom radio , tako sam čvrsto spavala , da sam bol osjetila tek kada sam se probudila. No moje dobrotvorke njegovale su me sa puno ljubavi i poslije 10tak dana bila sam sasvim dobro. Osjećala sam se odlično, dobro jela a imala sam i želju za igrom. Starija , vrlo elegantna gospođa ušla je u moj život jednog sumornog jesenjeg predvečerja. Stajala je na vratima sa suzama u očima i gledala me bez riječi. Njezina je ljubimica uginula i tražila je novu macu kojoj će pokloniti svoju ljubav. Na prvi pogled mi se svidjela a znala sam da se i ja njoj sviđam. Iako sam bila obična crna ulična maca , učinila bih sve da je osvojim. Krenula sam u akciju i prela glasno umiljavajući se oko nje nadajući se da će shvatiti koliko sam draga i poželjna. Gospođa se nasmiješila , uzela me u naručje i pritisnula svoj obraz uz moj.Odluka je pala. Krenula sam konačno kući, a moje je srce pjevalo od sreće. Dobila sam najljepši dom koji sam samo mogla poželjeti. Sve mi je bilo prekrasno. Moja nova crvena košara, mekani bijeli jastučić, hrana koja me mamila svojim mirisom, Posvuda mišići i druge igračke, na terasi veliki plastični WC s pijeskom koji je mirisao. Veliki crni pas prihvatio me odmah, vjerojatno je slutio moju bolnu prošlost, jer je i sam bio usvojen. Brzo smo pronašli zajednički jezik, tolerirajući jedno druga, sve dok nismo konačno postali nježni i vjerni prijatelji. Naša nas obitelj mazi i pazi, često zajedno uživamo u vrtu, igrajući se u travi i cvijeću dok naši ukućani ispijaju popodnevnu kavu. U kišnim i hladnim danima često drijemamo svaki u svojoj košari , uživajući u toplini jastuka i ljubavi kojom nas naši dobročinitelji svakodnevno obasipaju. Od jedne jadne sasvim obične «ulične mace» postala sam razmažena ljubimica, uživam u svakom novom danu i konačno živim životom vrijednim življenja. OVA JE PRIČA POSVEĆENA SVIM ONIM LJUDIMA KOJI SA GAĐENJEM GLEDAJU NA ULIČNE MAČKE. VRIJEME JE DA KONAČNO SHVATE DA ŽIVOTINJE NISU SVOJOM VOLJOM OSUĐENE NA ULIČNI ŽIVOT. VRIJEME JE DA PRIHVATE ČINJENICU DA JE SAMO I JEDINO ČOVJEK ODGOVORAN ZA PATNJU I BOL ŽRTVE KOJE SU MNOGE NEDUŽNE ŽIVOTINJE. I DA SAMO ČOVJEK ODLUČUJE PO SVOJOJ SAVJESTI HOĆE LI IM ILI NEĆE POMOĆI. SVAKO ŽIVO BIĆE ROĐENO JE SA RAZLOGOM I IMA ELEMENTARNA PRAVA NA ŽIVOT VRIJEDAN ŽIVLJENJA. MNOGE ŽIVOTINJSKE PRIČE IMALE BI SASVIM DRUGAČIJI ZAVRŠETAK KADA BI ČOVJEK KORISTIO STERILIZACIJE KAO SREDSTVO SPREČAVANJA RAĐANJA «PREKOBROJNIH» MAČAKA I PASA. KAO NAJINTELIGENTNIJI I DOMINANTNI OBLIK ŽIVOTA NA PLANETI ZEMLJI, ČOVJEK IMA MORALNU OBAVEZU BRINUTI SE O DRUGIM ŽIVIM BIĆIMA I POMAGATI IH, JER SE JEDINO NA TAJ NAČIN OSIGURAVAJU UVJETI ZA OPSTANAK SVIH USKO POVEZANIH OBLIKA ŽIVOTA NA ZEMLJI. NEPOTREBNO UBIJAJUĆI I MUČEĆI ŽIVOTIONJSKE VRSTE, ČOVJEK NARUŠAVA PRIRODNU RAVNOTEŽU , OPASNO ZANEMARUJUĆI ČINJENICU DA PRIRODA BEZ ČOVJEKA MOŽE, A ČOVJEK BEZ PRIRODE NE!!! |
- 16:52 - Komentari (29) - Isprintaj - #
05.02.2007., ponedjeljak
Iz knjige 'Naša braća životinje'
|
Dragi moj! Dok ti ovo pišem, osjećam kao da me gledaju oči najvjernijeg čovjekova prijatelja, njegova skoro dobrovoljnog roba, oči psa. I njegov se pogled žalosti, govori o nasilju, o uobičajenoj nagradi. I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da čitav život provede na lancu, da živi u bačvi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hrane otpacima. Tada dođe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godina služenja - onda... Onda dobiva 'milost' - metak, ili malo otrova u zdjelu. To je onda zahvala čovjeka onomu koji je deset godina čuvao njegovu kuću i dvorište, ženu i dijete, posjed i život i sva njegova blaga. Posljednji udarac - nekoliko kapi otrova. Ali zastrašujuća je uobičajenost, učestalost takva ponašanja: kad pas ostari, 'to' se tako radi. Ispričat ću ti dvije priče. Čuo sam ih od onih koji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja. U nekoj se kući za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to još danas, jer postaje i slijep - kakav teret! Pas je bio blizu i sve je čuo. To nikad ne bi trebalo činiti. Životinje razumiju više nego što mislimo, ako ne same riječi, onda njihov smisao. Kad su Garu poslije zvali, pogladili su ga i pozvali na šetnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uza svakog od ukućana, prijateljski, kao da je htio reći zbogom - a onda je pošao za svojim gazdom. Kad su se vrata kuće zatvorila, i pas i čovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio još jedanput, liznuo kvaku na vratima kuće koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tužno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad više nema povratka. I onda je pošao za gospodarom - u smrt. A njegov gospodar, čovjek koji mi je to pričao, imao je hrabrosti svog psa, to osjetljivo biće, odvesti u smrt. Da, Garo je bio vrlo star i počeo je slijepiti... Pogledao sam čovjeka. zar nikada neće ostarjeti? Hoće li možda i on jednoga dana oslijepiti? Zar bi njega onda isto... Jedna dama, kojoj sam to pričao, izgubila je strpljenje. Ljutito je viknula: 'Ali, vi hulite! Uspoređujete čovjeka sa psom!' I jedan je drugi čovjekov prijatelj također dragi pas, čuo o svojoj smrti, kako to već bude, za vrijeme objeda. Nakon obroka on je išao od jednoga do drugoga, svakome ližući ruke, što inače nije bio njegov način - kao da ih je htio poljubiti. Tako se oprostio od svih. Potom je izišao u vrt, gdje je za njega već bio iskopan grob. Hrabrošću koju samo vjernost može dati, skočio je u vlastiti grob, legao u sredinu, glave položene na prednje šape, i nijemim i tužnim očima gledao preda se. Tako je ležao i bio spreman. Ništa ga nije moglo izmamiti da iziđe - čekao je smrt. I kraj je stigao - njegov gospodar se približavao s puškom u ruci. Pas ga je pogledao mirno i s razumijevanjem, onaj kojem je bila upućena sva njegova vjernost, upucao ga je. To mi je čovjek sam ispričao, potpuno priseban. Donekle mu je još bilo žao. Ali - stari pas, koji pobolijeva... Kad bi i njegov sin tako razmišljao o očevoj starosti? Mislim: dok čovjek ubija i muči životinje, ubijat će i mučiti i ljude, bit će ratova - jer ubijanje se vježba i uči na malome, iznutra i izvana. Mislim da je nepotrebno čuditi se tomu što drugi čine, ali mislim da je vrlo potrebno početi se zgražati onome što mi sami u velikome ili malome, još strašnije činimo. Kako je lakše postići malo od velikoga, mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromišljenim grozotama, izbjegavati ih ili još bolje: napustiti ih. Onda nam jednoga dana neće biti teško pobijediti svoje velike bezdušnosti. Ali svi još spavamo u uobičajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji čini da progutamo vlastitu sebičnu bezdušnost ne primjećujući njezin gorak okus. Ipak neću upirati prstom na njega ili nju - ne, sam ću se probuditi u malome i početi biti suosjećajniji, spremniji na pomoć, bolji. Zašto mi to poslije ne bi uspjelo i u velikome? Vidiš, to je to: želim rasti iznutra, živjeti iznutra u jednom ljepšem svijetu, u skladu s višim zakonima, koji jamče više sreće, u skladu s Božjim zakonom svih budućnosti - voljeti sve. Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz |
- 21:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (2) Ožujak 2007 (3) Veljača 2007 (4) Siječanj 2007 (7) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je otovoren s ciljem pomoci napustenim i bolesnim zivotinjama. AKCIJA SPASIMO PSE IZ ŠINTERAJA! Građani i udomitelji mogu napuštene pse posjetiti radnim danom od 9 do 10 sati u šinteraju (Veterinarsko higijenskom servisu) u ulici Stara Pešćenica 69 (pokraj Veterinarskog fakulteta). Ako ste izgubili psa, najprije ga potražite u šinteraju ! Posljednji pseći sati u sinteraju svakodnevno odbrojavaju. Nekome od psa lutalica uvijek je blizu njegov zadnji 30. dan. Kontakt telefon Akcije je 091/5820 - 073. www.drugaprilika.com POTPISITE I VI PETICIJU!!!PETICIJA ZA PRAVA ZIVOTINJA BESPLATAN BROJ ZA POMOC OZLJEDENIM ZIVOTINJAMA U PROMETU 0800 27 22 22 KLIK, KLIK NA .... meatismurder.blog.hr/ dobrobit.blog.hr budhinho.blog.hr/ keepusalive.blog.hr/ Doggies meandmydogs.blog.hr zlatnaluna.blog.hr *Kriminalci*u*duši* |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||